Moja priča o samopouzdanju

21:05

Ako me pitate koja je za mene univerzalna osobina koja je potrebna na putu do uspjeha bilo kojeg tipa, moj je odgovor uvijek i nedvojebno isti - samopouzdanje! Zašto ga tako visoko rangiram? Jer sam pokušala živjeti bez njega. I da sam tako nastavila - bila bih nigdje..i radila bih ništa. Zašto danas pišem upravo o tome? Jer najviše volim čitati takve postove na blogovima. Volim kad djevojke kažu svoju priču, dajući drugima priliku da se u njoj pronađu ili ne nađu. Ovo je možda šansa da me upoznate, skužite neke stvari o meni i date mi šansu da vam se pokušam uvući pod kožu. 




Što se definicije samopouzdanja tiče, svako ima svoju i osjeća svoju. Ona uvelike ovisi o životnim prilikama u kojima se nalazi svaka od nas. Za mene je to vjera u sebe. Onaj divni osjećaj kad ti nitko ne mora potvrditi da si predivna i vrijedna svaki dan (iako je savršeno kad imate nekoga tko to od srca čini), da čvrsto odlučuješ i boriš se za stvari u koje vjeruješ. I ostaješ tih samo kad  nešto/nekog ne smatraš dovoljno jakim/vrijednim/bitnim da podigneš glas. Samopouzdanje je za mene označilo prestanak svake sumnje u bilo koji aspekt vlastite ličnosti. Ne, ne mislim da sam savršena, ali znam da nisam toliko strašna, da imam dovoljno vremena i volje da popravim određene stvari. Dakle, to je prihvaćanje sebe, poštivanje sebe i voljenje sebe.

Moja priča o samopouzdanju nije uvijek bila baš med i mlijeko. Nije ni danas, ali je barem mlijeko. Ali to samo dugovala malenosti, zatvorenosti, osjećaju fizičke neuglednosti i vlastitom neznanju. To je problem mnogih tinejdžera, jedan od temeljnih problema onog velikog i strašnog puberteta (mrzim tu riječ - njome i roditelji i djeca opravdavaju probleme i ne traže rješenja). Bila sam mala, nisam željela biti aktivna niti u jednom segmentu društvenog života, obožavala sam samo i isključivo knjige, nisam imala interese ni ljubimce, a ni priliku da s nekim o tome otvoreno pričam. Zato i jesu nastali problemi. Svih tipova. Dakle, ako imate djecu - ne dajte im da o životu uče iz tinejdžerskih serija/novina. Natjerajte ih u život sam, i bijel i crn. Staklena zvona su jako, jako loše mjesto. Ne, nemam djecu i nisam pametna po tom pitanju, ali ja sam tako učila u jednoj dugoj fazi.

Jednom sam, sasvim slučajno, s cca. 17ak godina naletjela na osobu koja me natjerala da provirim u svijet. I suočim se s ljudima i stvarima kojih se bojim. Da pogledam one s manje sreće u životu, ali vidno sretnije od mene. I tako sam iz dana u dan počela raditi stvari kojih sam se smrtno bojala. Ni danas ne znam je li to bio taj trenutak kad je samopouzdanje počelo rasti, ali otada je krenulo na bolje. Otada sam krenula u naprednu verziju sebe. Kroz susrete s drugima počela sam upoznavati sebe i strahovi se se brisali jedan po jedan. 
Počela sam jasnije uviđati što me čini sretnom. Dakle, prestala sam vegetirati. I tako me uveseljavalo šminkanje. Jedna od prvih stvari je upravo to - moći se izraziti uz pomoć šminke. Kako se osjećam, tako se šminkam - to je pravilo i danas. A primjenjujem ga i na odijevanje. Moje jedino pravilo stila u modi i šminkanju su moje emocije. I do sada se pokazalo dobrim receptom. 
Zadovoljstvo me lagano preplavljivalo i počela sam otkrivati još više lijepih stvari. Krenula sam vježbati, više čitati...a uskoro sam pobjegla od malog grada, loših ljudi i velikog pakla...Tu sam se upotpunosti oslobodila.
Moje zlatno razdoblje počelo je upravo na fakultetu. Split je moj dom jer mi je otvorio srce. Nisam Splićanka, ali tu je moj dom. Tu su zapravo moji prvi koraci i moj breaking free. Nadam se da će me metropola dočekati jednako ili još više otvorena za moj daljnji razvoj.
U zadnje dvije godine postala sam blogerica, kolumnistica i radijska voditeljica. I, ne, nisam nešto posebno nadarena ni inteligentna ni superžena - samo sam se prestala bojati. Javljala sam se, tragala i kucala. Prestala sam se bojati i živjeti tajno, u bilo čijoj sjeni. Otada ne priznajem više sjene. Ne bježim. Nikad ne bježim. Čak i ako popljujete ovaj post, neću pobjeći. Ovo ja jesam. 
I nikad, nikad nemojte stati! Ni ja ne stajem. Više neću stati, jer vama dugujem post i u njemu iskrenost. A sebi borbu za što kvalitetnije sutra i kreiranje svoje sudbine. :) 

Eto, život me pretvorio u nekog tko se ničega ne boji (na mamu) i nekog tko tuđe poštuje i svojim se diči (na tatu), nekog tko juri kroz život kao dama (na tetu) i tko juri svoje snove fer i korektno, bez da ikog ošteti na putu, ali ne boji se pokazati što zna (ovo sam pokupila od svog dečka u zadnjih 14 mjeseci). On mi je najveći uzor u životu i sve što se danas usudim bez njega se možda ne bih usudila, moram vam priznati. 
Još vam samo želim reći da volite i živite punim srcem. Život je najslađi kada je sa strašću. I ne bojte se dati cijeli u ono što želite. Radite na sebi i prepoznavanju vlastitih osjećaja naporno kao da nema sutra. Ono što je unutra odražava se na sve ono vani.

Nemam pojma zašto sad tipkam ovaj post. Stvarno nemam pojma. Mislila sam da neću ništa objaviti danas. Ne znam odakle mi ovo. Ništa, eto završila sam. Idem sad ostvarivati snove - pročitati knjigu koju imam do ujutro za lektiru na kolegiju Hrvatska književnost romantizma, realizma i moderne. Potom dovršiti pravi post kojeg ću objaviti sutra. Potom završiti sinopsis moje radio emisiju za idući tjedan. A onda u krpe.
Laku noć, curke.

I AKO VAM TO NITKO DANAS NIJE REKAO - PREKRASNE STE!




You Might Also Like

24 komentari

  1. Krasan post i baš me nekako dirnuo, valjda upravo zbog toga jer sam i ja imala problema sa samopouzdanjem. Zadnjih godina ga imam sve vise i bitno je okruziti se s ljudima koji to samopouzdanje nece narusiti. Muz me stalno potice da radim stvari koje volim i zelim i napokon uspjevam u tome. A od kad sam postala mama to samopouzdanje je sve vece. Jedino kad je u pitanju voznja auta (hehe)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ajoj, hvala ti :D Drago mi je da si se našla u njemu, nekako sam ga iz dna srca ispalila. Bez plana. :) Baš lijepo što samopouzdanje raste, uz prave ljude sve lakše ide. :D S autom laganini, i ja ću uskoro polagati vozački pa vjerujem da ću dijeliti tvoje osjećaje hahah :D

      Izbriši
  2. Ti fakat jesi nevjerojatno prekrasna, da bar izgledam kao ti

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. A joj, hvala ti. I, samo da znaš, sigurna sam da izgledaš i još bolje! Jer su ljudi koji su u stanju dati ovako lijep komentar i kompliment curi koju ne poznaju i nemaju joj zašto laskati - predivni ljudi! I hvala ti, jako si me razveselila. Šaljem ti poljupce gdje god da jesi! :D

      Izbriši
  3. Svaka cast, Ivana! Imotski je oduvjek bio mali gradic za tebe. Pusa iz Mostara!:)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Imotski je ponekad divan, a ljudi u njemu manji nego što bi trebali biti. Pusa Mostaru iz Splita, tko god da se krije iza! :)

      Izbriši
  4. Jako poucan post. Obozavam da procitam nesto ovakvo! Prekrsana si i predivna! <3

    OdgovoriIzbriši
  5. Predivan post :) a predivna si i ti <3

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ti uvijek imaš lijepe riječi :D i hvala ti :)

      Izbriši
  6. U isto vrijeme mi je uzasno drago i zao sto nas ima tolko s problemom manjka samopouzdanja. Svatko od nas treba vjerovati u sebe i nauciti voljeti sve svoje mane i vrline. Draga moja zelim ti punooo uspjesnih postova i pozitivnih emocija. Budi nam i dalje divna i prekrasna. :*

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala ti na lijepim komentarima! :D Tek kad se otvoriš po tom pitanju, vidiš kako smo brojni :D To je i utješno i žalosno istovremeno

      Izbriši
  7. Predivan članak draga. I sama sam puno vodila rat sa svojim samopouzdanjem. Bespotrebno. Važno je vjerovati u sebe ići po svome. Svatko tko nam ruši samopouzdanje i omalovažava naš lik i dijelo slobodan je da odšeta iznaših života.

    OdgovoriIzbriši
  8. ma krasan post :) potpisujem sve i jednu riječ..treba vjerovati u sebe, jer sposobnije smo za mnogo više od onoga što si priznajemo :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala ti, ljepoto! :) Definitivno jesmo :D

      Izbriši
  9. ajme skoro si me rasplakala (mislim krenula je suza na jedno oko )
    mali off: od svih ''novih'' autorica na šminkerici , ti si mi se nekako posebno svidjela <3 imas jako lijepi stil pisanja, bas ''zove'' da se procita tekst do kraja (možda jednog dana da napises knjigu...? :) )

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. To mi je velika želja, al' za to treba vrijeme i novac - a meni trenutno fali oboje hahah :D Iako, volje imam i tko zna, jednog dana.. :D

      Izbriši
  10. Tebe sam pocela citkarat otkako si pocela pisati za Sminkericu jer sam napokon otkrila tko se krije iza dnevnika jedne Imocanke i prava si inspiracija za svaku zenu! Samo naprid!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ajoj, Dnevnik jedne Imoćanke - moja slatka uspomena ! :D

      Izbriši
  11. Ovo je upravo ono što se i sama trudim i za što se zalazem! Bravo, bravo, divna si! :*

    OdgovoriIzbriši
  12. Samo polako! I sretno, naravno! :)

    OdgovoriIzbriši