Par riječi o mom (dis)balansu i preseljenju u Zagreb

14:44

-Zašto više ne pišeš? - stigla mi je poruka, dvije, tri... A u meni crna rupa. Mjesecima. I duga, duga šutnja. Uglavnom, danas je prvi dan u kojem se doista osjećam dovoljno psihički stabilno da napišem post. Nisam ga napisala prije jer - čemu sipati laži?
Kako pisati o beauty proizvodima kad se jedva natjeraš da naneseš korektor na podočnjake?
Kako pisati o motivaciji kad me ni deus ex machina intervencija ne bi motivirala?
Kako pisati o zdravoj prehrani kad se samo želiš utopiti u Dorini od napolitanke?
Kako pisati o tjelovježbi kad jedva natjeraš dupe da se probudi i odživi što ima pa opet ide spavati?
Ne, nisam se razboljela, nisam izgubila drage osobe, ali u nekoliko dugih procesa izgubila sam sebe, svoje navike, svoje izvore snage i sve što sam na sebi držala vrijednim pisanja i pokazivanja. 
Sigurno se pitate kakvi su to procesi bili. 
Prvi i najbitniji, završila sam preddiplomski studij s odličnim uspjehom! Da, pisanje završnog rada me malo sravnilo sa zemljom, ali napravila sam ga od korice do korice i na njega sam ponosna najviše na svijetu jer je savršena kulminacija svega na čemu sam radila posljednje tri godine.


Drugi je preseljenje u Zagreb. Naime, već davno sam odlučila kako želim otići iz Splita. Ne jer je tamo loše, ne valja i jer mi je dosta, nego jer vjerujem u promjene i smatram da je Zagreb idealno mjesto da budem ono što jesam, da postanem ono što želim biti. Takva je odluka neminovno tražila brojne žrtve. Prva je učenje preko ljeta, svakodnevno i sumorno akumuliranje svega što sam ikad učila. Da bih prošla kvalifikacijski o kojem mi nitko nije znao ništa reći. Na kraju ga nije bilo! Postala sam spužva za frustraciju i stres sam istresala na svima koje volim. Najgore su prošli mama, dečko i prijateljica. Nisu zaslužili biti moja vreća za smeće. Danas me to malo grize, ali popravljam sve štete koje su priredila tri mjeseca mog grča i užasa. 
Napokon, uspjela sam doći u Zagreb! Upisala sam diplomski studij talijanskog jezika i književnosti te komparativnu književnost. To je ispunjenje mog ogromnog životnog sna i vrijedilo je svega što sam morala proći da dođem do te točke. Najgore je što bih sve te grozomorne birokratske pakle prošla još jednom samo da doživim ove dane ovdje. 
Ipak, moram vam priznati da sam malo otuđena, sporo se socijaliziram i trudim se što bolje prilagoditi. Fale mi moje životne navike, gomila prekrasnih ljudi i čarobnih uspomena koje sam morala ostaviti tamo dolje, uz more. Izgradila sam život, našla prijatelje, dobro me išlo s poslovima, a došla sam ovdje biti bezimena. Još me malo kopka, ali sjeda na svoje mjesto. 
Pomaže činjenica da je Zagreb uistinu impresivan grad i da se svaki dan nanovo zaljubim u njegove ulice!

Nadam se da me shvaćate. Nisam htjela biti fejk i lažljiva, a moja kriza očitovala se u svemu što je ostalo u Skicama ovog bloga.
Ukratko, danas je bolje. Danas je prvi dan u kojem se osjećam kao ono što sam oduvijek trebala biti. Povratila sam snage, povratila sam volju i inspiraciju! Željna sam borbe, pisanja, udisanja života ovdje punih plućima! I radujem se svemu što vam želim napisati, što želim podijeliti. Nastavljam rasti, ali nastavljam s vama i blogom! :) 


You Might Also Like

8 komentari

  1. Neke promjene malo teže 'padaju' jer smo naviknuti na život koji smo gradili i izgradili. Vjerujem da nije lako krenuti iz početka no kada ispred sebe imas jasan cilj tada su neke stvari lakse. Ja ti od srca zelim puno uspjeha,boljeg snalaženja po Zg-u ( toliko sam puta bila tu a svaki dolazak je kao da je prvi) i da budes ono što jesi! Ostani svoja!

    OdgovoriIzbriši
  2. Dobrodošla nazad!
    Veselim se novim postovima!

    OdgovoriIzbriši
  3. Vjerujem da svi mi uđemo u krizu, da trebamo i tražimo promjenu ali nikako se iskobeljati iz situacije u kojoj jesmo. Recimo, ne prepoznajem samu sebe. Mislim da sam se nekako u ovim mjesecima izgubila, svoja razmišljanja više ne razumijem. Kako? Otkuda? Moj povratak kući s fakulteta bio je ogromna prilagodba, nakon ozbiljne veze uslijedile su nesigurne, kratke. Vjerujem kako mi nedostaje život u Zagrebu jer sam tamo uistinu spoznala sebe.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Potpuno te razumijem, iskorjenjena si, kao i ja, uostalom. Samo te transferira negdje drugo i više ne znaš tko si, a bome ni gdje si se izgubio. Ja samo mogu reći što je meni zadnjih dana pomoglo: jednostavni ljudi (koji filozofiraju mnogo manje od mene, samo se snađu, zabavljaju se, što sam ja bila zaboravila), jednostavno ležanje i promišljanje(inače sam se jako optuživala zbog prokrastinacije, ali skužila sam da želim slušati svoje tijelo kojem hitno treba mir i odmor), izlazak van sama (duže šetnje, puko lutanje i traženje ljepote okolo), dobre knjige (ne teške, razbibrige), dekoriranje sobe (ljepljenje citata uokolo, dragih slika koje su me vodile do spoznaje da je svoje moje u meni). :)

      Izbriši
    2. Mi žene previše razmišljamo, to je moj problem recimo. Prerasla sam tu jednostavnost i samoj sebi postala komplicirana.

      Izbriši
  4. Drago mi je da ti se ispunila želja i da si došla u Zagreb. Sve promjene su teške, pogotovo tako velike kao što je preseljenje, pogotovo kad si sama i ne znaš nikoga, ali tada shvatiš koliko si hrabra i jaka i to te ojača.

    OdgovoriIzbriši